Dana 29.4.2022. godine u Peć Mlinima, ispred Ravlića pećine zbila se završna manifestacija 59. Šimićevih susreta na kojoj su, nakon prigodnog glazbenog i pjesničkog programa, dodijeljene nagrade pobjednicima likovnog i literarnog natječaja raspisanog povodom obljetnice smrti svjetski poznatog hercegovačkog pjesnika Antuna Branka Šimića, ali i u čast njegova mlađeg brata, Stanislava Šimića. Ovoj svečanosti nazočio je i Dragan Boban, učenik 1.e razreda, koji je osvojio prvo mjesto na literarnom natječaju u kategoriji srednjoškolaca svojom pjesmom "Sklopi oči svoje", kojom se naša škola ujedno predstavila i na Županijskom natjecanju tijekom Dana hrvatskog jezika. Osim ugodne atmosfere, svježeg zraka, prirode, mogućnosti istraživanja špilje, zakuske, svi nazočni imali su priliku i slušati što slavni hrvatski književnik Luko Paljetak ima za reći o simbolici šimićevske poezije, ali se i upoznati, fotografirati s njim i dobiti autogram. Ljubiteljima lijepe riječi jedno predivno iskustvo za pamćenje, a mi još jednom našem Draganu čestitamo na pobjedi, ali i na nedavno osvojenom također 1. mjestu na natječaju Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Mostarskog sajma Pričom i(li) fotografijom do nagrade! s temom "Ne prekoračivši kućnoga praga, svemir se upoznati može".

U nastavku uživajmo u stihovima pobjedničke pjesme...

Sklopi oči svoje

Sklopi umorne oči svoje, dijete neba,

Svijet već sutonom se odijeva,

Dok tišina ulicama duša neumitno vreba,

A kiša zaborava ispiranjem nada tihu sonatu pjeva.

Sklopi nevine oči svoje, dijete boli,

Jer sutra nikako da stigne,

Dodiru prolaznosti više se ne moli,

Jer noć bi mogla dodiru mome da te otrgne.

Sklopi nemirne oči svoje, dijete žudnje,

Da te svjetlost zapaljene tmine ne oslijepi,

Katkad ono za čim čezneš plod je želje sudnje,

Zato pogled svoj na dlanovima mojim praznim okrijepi.

Sklopi sjetne oči svoje, dijete praznine,

Toplo mi rame suzama gorkim poškropi,

Pusti da te protka sjaj zvijezde s nebeske visine

Čija se uzvišenost ni u svoj tami ovoga svijeta ne utopi.

Sklopi nečiste oči svoje, dijete požude,

Jer nastranost otupjelu ti savjest zatrova,

Sežeš li za svime što ti laži izokrenuta sunca nude,

Neopipljivost istine sputat će te bolnije od svih okova.

Sklopi svevideće oči svoje, dijete mudrosti,

U ovom slijepom svijetu utjehe ti nema,

Ne rasipaj dare svoje jer gaženi su govorom ludosti,

Od riječi jezika pakosna vrjednije su riječi jezika nijema.

Sklopi oči svoje blistave, dijete pohlepe,

Sav svoj život skupljaš i gradiš i bedemima se opasuješ,

Rastom svojim između zemlje i neba stvaraš procijepe,

A jedan je lahor dovoljan da poruši sve za što se napinješ.

Sklopi oči svoje bijele, dijete vječnosti,

Tebi mjesto u ovom svijetu nije,

I dok noć sad na srca pada teža od izmučene savjesti,

Tvoje srce nek' u slavu neprolaznosti tihano bije.

Sklopi ogorčene oči svoje, dijete sumnje,

Da, svijet ovaj i čovjek okrutan je i opor,

Al' osjetiš li na srcu svome njegovo bičevanje,

Znaj da svaka prolivena kap krvi Stvoritelj je i Stvor.

Sklopi umorne oči svoje, dijete neba,

Svijet već sutonom se odijeva,

Dok tišina ulicama duša neumitno vreba,

A kiša zaborava ispiranjem nada tihu sonatu pjeva.